Ožujak nam je protekao u znaku znanstvene fantastike. Saznali smo što su znanstveno fantastični romani i filmovi. Okušali smo se i sami u pisanju ZF priča. Evo nekih od njih:

Plutonetolaks

Nalazim se na planetu Plutonetolaksu. Poznat je po tome što ga zovu Zabranjeni planet. Na njemu žive željožderi i sanokradice. Željožderi jedu željezo, a sanokradice kradu ljudske misli. Ja sam imao nevjerojatnu nesreću i našao se tu.

Zemlju su 7. 07. 7777. u sedam sati i sedam minuta napali Nitrometranoli. Žive na plavo- zelenom planetu Plavozeloniju. Napali su pištoljima u obliku papirnatih maramica i bili su obučeni u kostima pasa. Bilo je čudno vidjeti pet milijardi pasa s papirnatim maramicama. Nakon samo pet minuta shvatili smo da nisu prijateljski nastrojeni. Bježao sam što dalje. Kad ih više nisam vidio, odlučio sam se odmoriti. Sjeo sam na panj i čuo pištanje. To nije bio panj već interzvijezdalna otpušna bomba. Odletio sam u svemir i zabio se u veliki svemirski brod posade Blaks. Blaks Junior me opazio i pustio unutra. Rekao je da se moram sakriti od njegova pradjeda, djeda, tate i strica. Nekim čudom, sva su četvorica prolazila držeći u ruci pivo napravljeno od mjeseca. Odlučio sam se sakriti i naslonio se na kontrolnu ploču. Pronašli smo dvadeset i sedam galaksija i zabili se u Plutonetolaks. Baterija iz broda je odletjela na drugi kraj planeta. Planet je bio malen. Rekli su mi da odem po bateriju. Kazao sam im da ću je naći, osim ako je nisu pojeli željožderi. Oni mi na to rekoše da željožderima struja može doći glave. Oni nisu znali da željožderi ne jedu bakar u kojem se nalazi struja, već samo željezni omotač baterije. Nije ih bilo briga i poslali su me u potragu.

Prilikom odlaska sam vidio dvije sanokradice kako se približavaju brodu te nakon par minuta odlaze. Znao sam da su posadi Blaksa misli pokradene i došao sam do broda. Posada Blaksa je mislila da sam gost i pustili su me unutra ne sjećajući me se kao njihova zarobljenika.

Nakon toga su došli željožderi i pojeli brod, posada je nestala, a ja sam ostao na planetu Plutonetolaksu.

Dorijan Matešić, 6.a

Selo bez gravitacije

            Toga je jutra zora svanula jednako kao i svaka do tada. Novi se dan ni po čemu nije razlikovao od ostalih. Pekarica Ela prodavala je svoj svježe pečeni kruh, blizanke Vanja i Sara odlazile su u školu noseći na leđima za dva broja prevelike i preteške torbe, susjed Vedran odlazio je u mali seoski market po nabavku stvari koje već standardno svako jutro kupuje.

Sve sam to promatrala kroz prozor neko vrijeme, a onda me alarm na satu podsjetio da je vrijeme da krenem u školu. Uzela sam torbu, čvrsto stisnula elov oko struka i izašla na ulicu. Nikada nisam bila obožavatelj te ružne crne naprave koja me stezala oko struka. Naime, ta ista ružna crna naprava služila je kako ne bih odletjela u atmosferu. Sve je funkcioniralo tako da se u poseban dio atmosfere, koja je bila jedini podsjetnik na dane vladavine gravitacije, postavili posebne sićušne magnetske baterije koje su se automatizmom privlačile za naše elove. To nas je jedino održavalo na tlu, omogućavalo nam, koliko toliko, ugodno kretanje i stizanje do cilja.

Otvorivši vrata razreda, brzo sam se ispričala učiteljici zbog kašnjenja te sjela u svoju klupu. Učiteljica je cijeli sat pričala o rijekama i jezerima Mjeseca. Meni je to sve jako bilo dosadno, stoga sam veći dio sata provela gledajući kako se kazaljke na satu pomiču. Tik tak. Tik tak. Kada je konačno školski sat završio, nisam mogla odvojiti pogled od kazaljki na satu i počela sam se osjećati čudno. Noge su mi se lagano odvajale od onoga što smo nekada nazivali podom, a sada teom. Počela sam lebdjeti. Osvrnula sam se oko sebe i vidjela svoje prijatelje uhvaćene u mrežu istih problema: njihova su stopala bila odvojena od tea. U razdoblju od svega nekoliko minuta, svi smo u razredu, uključujući i našu učiteljicu, bili priljepljeni za strop.

Učiteljica nas je pokušala smiriti i govorila kako nemamo razloga za brigu. Ispričala nam je kako je netko očigledno isključio ogromne podzemne strojeve koji su slali struju magnetskim baterijama pod zemljom te da zbog toga naši elovi više ne rade. Nisu se mogli nikako povezati sa baterijama u tlu. Nitko nije smireno slušao učiteljicu. Njene su riječi samo odzvanjale u zraku oko nas. Počeli smo se brinuti i za svoje obitelji: tko zna gdje su sada naši najbliži, jesu li na sigurnome, gdje li su samo odletjeli. Što ako nisu u zatvorenome prostoru i sada plutaju atmosferom našeg sela? Odjednom je kroz poluotvoreni prozor naše učionice počela dopirati čudesna plava svjetlost. Zraka je slijedila zraku. I tako u nedogled. Činilo se kao da je trajalo cijelu vječnost dok se učiteljica pokušala približiti tom istom prozoru i zatvoriti ga. Polako se uhvatila za kvaku prozora, njeno je tijelo izgledalo poput akrobata u nekoj cirkuskoj predstavi, kao da nam na satu tjelesnoga pokazuje kako izvesti koreografiju žene- gume. Kvaka se otkinula. Nije mogla izdržati toliku silu. Učiteljice u trenutku više nije bilo. Najglasniji vriskovi ispunili su razred. Shvatili smo da sada zaista nemamo načina da se spasimo. Tako nemoćni, ostali smo visjeti na stropu, čekajući hoće li se išta dogoditi ili ćemo ovako ostati zauvijek. Iznenada smo istovremeno počeli osjećati kako se spuštamo prema tlu. Veselje nas je toliko obuzelo da jednostavno nismo razmišljali što je sljedeće. Iste sekunde kada smo se spustili na tlo, počeli smo stvarati fantastične priče o onome što nas čeka vani. Tišina nije dugo potrajala, kao ni naša razmišljanja. Svi smo zajedno istrčali pred školu da vidimo što se događa. Počela sam trčati prema svojoj kući koliko su me noge nosile. Otvorila sam vrata i dozvala svoje roditelje i sestru. Polako su se, jedan za drugim, počeli spuštati niz stepenice. Čvrsto su me zagrlili, a ja sam bila sretna jer smo svi na okupu. Nisam ih ni pitala gdje su se našli u vrijeme čudesnih promjena u našemu selu.

            Nažalost, nikada nitko, čak ni najbolji istraživači koje smo kasnije unajmili da se bave najčudnijim danom našeg postojanja na ionako čudnome mjestu, nisu uspjeli saznati uzrok prestanka rada magnetskih baterija. Neki kažu da nas je spasila plava svjetlost. Ni o njoj ništa ne znamo. Vjerujem da će moja hrabra učiteljica taj događaj i postojanje plave svjetlosti iskoristiti kao dobru priču budućim naraštajima.