Poremećaj pažnje jedna je od najčešćih poteškoća djece osnovnoškolske dobi. U jednom razredu ima otprilike 1-2 djece s poremećajem pažnje sa hiperaktivnošću ili bez nje. Prema definiciji to je razvojni poremećaj samokontrole koji može (ali ne mora) biti praćen nemirom i impulzivnošću, a poznatiji je prema skraćenici ADD što znači Attention Deficit Disorder, odnosno ADHD - Attention Deficit Hyperactivity Disorder.

Poremećaji pažnje u velikoj su mjeri organski uvjetovani, ali su vezani i uz djetetov temperament, uvjete odrastanja i odgoj. Istraživanja su pokazala da se češće javljaju kod dječaka nego kod djevojčica i to u omjeru 2:1 u korist dječaka. Jedan od razloga povećane učestalosti poremećaja kod dječaka je zbog toga što dječaci češće manifestiraju nasilna ponašanja koja se u pravilu lakše otkrivaju.

Djeca sa izraženim poremećajem pažnje najčešće imaju adekvatne intelektualne sposobnosti, ali se kod njih svejedno pojavljuju poteškoće u učenju. Razlog tome je što nisu u stanju zadržati koncentraciju dovoljno dugo da bi naučili ono što je potrebno. Osobite obrazovne poteškoće mogu se pojaviti kod djece, i to češće kod djevojčica, kod kojih nije prisutna hiperaktivnost, odnosno nemir i impulzivnost iz razloga što ta djeca često ostaju neotkrivena, prvenstveno zbog nenametljivosti i neuočavanja njihovih smetnji. Ukoliko se poteškoće prepoznaju na vrijeme i ukoliko se djeci pruži adekvatni tretman, ova djeca mogu lijepo napredovati u svome školovanju.  

Djeca s ADHD-om su u stalnom pokretu, nemirno sjede, vrpolje se, mašu nožicama, često ustaju sa svog radnog mjesta, nestrpljiva su, ne znaju čekati red, brzopleto odgovaraju na pitanja prije nego je pitanje uopće postavljeno do kraja ili pak često pitaju, a ne čekaju odgovor, ubrzano govore, često mijenjaju sadržaj aktivnosti, ne dovršavaju započeto… Djecu s poremećajem pažnje bez izraženog nemira (ADD) lako je omesti u onome što rade, često su rastresena, odsutna, zamišljena… I jedni i drugi imaju poteškoće s kratkotrajnim pamćenjem pa im je često otežano pamtiti pjesmice. Poteškoće se pojavljuju i u uočavanju detalja. Ili ne uočavaju detalje na slici (tekstu) ili pretjerano uočavaju nebitne stvari. Isto tako često zamjenjuju slova, znakove zbrajanja i oduzimanja, množenja i dijeljenja i sl.

Osim navedenih poteškoća, ova djeca imaju i mnogo osobne snage. Mogu biti otvorena i spontana, mogu imati puno energije, mogu biti vrlo zabavna i humoristična, a najčešće su i vrlo inteligentna.

Polaskom u školu ponašanja djece s poremećajem pažnje često se opisuju kao preživa, nemirna, nepažljiva, brzopleta pa i neodgojena. Zahtjevi za pažnjom povećani su. Od djece koja su se donedavno bezbrižno igrala u dječjem vrtiću ili predškoli odjednom se očekuje da mirno sjede, pozorno slušaju učiteljicu, filtrirajući buku i ono što im odvlači pozornost (zvukove, slike, ideje i želje koje su nevažne u danom trenutku). Vrlo često ova djeca, osobito mlađe dobi, nisu u mogućnosti odgoditi realizaciju svojih želja pa dolazi do čestih promjena u raspoloženju.

Sve navedeno može dovesti do problema sa školskom integracijom. Pa tako ova djeca često bivaju nezadovoljna, dijelom zbog slabijeg prihvaćanja od strane vršnjaka, dijelom zbog školskog neuspjeha.

Važno je znati da će se navedeni simptomi mijenjati sa dobi. Oni mogu biti doživotni, ali programom vježbi i zadataka pažnju je moguće ''bildati''. Postoje razne vježbe i društvene igre kojima se može uvježbavati pažnja, ali i suvremenije tehnologije koje su se našle na tržištu.

Neke od igara koje mogu koristiti su igre ''kipova'' kojima učimo dijete da bude mirno. Igra se može prilagođavati s obzirom na interese i dob djeteta te postepeno povećavati vrijeme koje dijete mora ostati ''ukipljeno''. Može se igrati koristeći glazbu kao podlogu ili za mlađu djecu uz pomoć dramatizacije dobre vile koja čarobnim štapićem zamrzava kipove i sl.

Isto tako roditelji mogu s djecom slagati puzzle, bojati bojanku stvarajući neka zajednička pravila za bojanje, bojati prstima, igrati se s vodom (vožnja brodova u kadi, ulijevanje i prosipanje vode u kantice različitih veličina) i sl. Za starije osnovnoškolce ili čak srednjoškolce mogu poslužiti sve popularnije bojanke za odrasle. To su slike različitih motiva sa jako puno sitnih detalja koje zahtijevaju puno pažnje da bi se dovršile. Dobre su i dječje križaljke, traženje razlika u slikama, traženje ''uljeza'' u slici, labirinti i slični sadržaju koje možemo naći u raznim dječjim časopisima.

Ovo su aktivnosti koje zahtijevaju od djeteta da sjedne i usmjeri svoju pažnju (fokusira se) na dulje vremensko razdoblje. Ako dijete nije motivirano za ovakve igre, moguće je organizirati i natjecanje.

Tijekom pričanja priče za laku noć ili čitanja slikovnice, roditelj može dijete pitati pitanja kako bi dijete ostalo usmjereno na priču ili tražiti od djeteta da odglumi neki dio priče. Uživljavanje u ulogu pomoći će im da ostanu dulje koncentrirani nego što bi mogli da sjede na miru.

Osim navedenih tehnika koje svaki roditelj može koristiti u svakodnevnom druženju sa svojim djetetom, na tržištu su se pojavile i neke suvremenije metode uvježbavanja pažnje i koncentracije. Radi se o neurofeedbacku, koji se već dulje vrijeme koristi u ove svrhe i o edufeedbacku ili sustavu za učenje Play Attention. Obje metode temelje se na praćenju električne aktivnosti mozga (EEG-a) i davanju povratne informacije. Pomoću ovih metoda moguće je trajno promijeniti ''loše'' obrasce i jednostavno naučiti mozak da funkcionira bolje te time smanjiti ili u potpunosti ukloniti simptome poremećaja.

Iva Vukić Antić, mag.paed.soc.