Krenuli smo u ranim jutarnjim satima s Mlake mini autobusom put Njemačke. Naš vozač Robi koji nas je vozio i u Comenius pustolovinu u Rumunjskoj bio je vedar i pun optimizma za novo putovanje. Često je putovao Njemačkom pa poznaje široke  njemačke ceste.

Voditeljica Comenius tima profesorica matematike Aida Marković Kranjčec vrijedno je pregledala naše putovnice i prebrojila učenike: Luku Marinića, Martina Nikollu , Doroteu Gvačić i Miu Tenu Vurdelja. Tajnik Marin Bogičević i knjižničarka Alida Devčić Crnić napravili su raspored sjedenja u busu kako bi svakome bilo ugodno.

Put je bio dug i naporan, ali u ugodnoj priči vrijeme je prolazilo. Kratka stajanja na benzinskim stajalištima i hladnoća austrijskih Alpa koja prodire u kosti…

Autobusić nas je oko 19,00 sati dovezao pred Hotel Jugendstil. Učenike su dočekali simpatični domaćini. Luku Marinića udomila je obitelj iz Zenice, gimnazijalac Igor - jedinac u obitelji novom  prijatelja iz Hrvatske obećao je svu potrebnu pomoć. Našeg je Martina dočekao Luca, pardon- dočekala jer njegova udomiteljica je bila prelijepa plavuša. Nitko to nije ni slutio jer je kod nas Luka muško ime.

Učitelji su se kratko odmorili u hotelu i zatim pozdravljali na zajedničkoj večeri jer se svi, s obzirom da je to naš šesti Comenius susret, već dobro znamo. Nismo smjeli ostati do kasno jer nas je sutradan čekao bogat raspored događanja. U utorak su nas već u 7,30 sati ispred hotela pričekali njemački učitelji pa smo nakon pola sata pješačenja došli do Gimnazije Albert Einstain u Hamelnu. Srdačna dobrodošlica u školskom restoranu, pozdravna riječ ravnatelja, voditeljice projekta i učiteljice iz Kine koja je došla u Njemačku usavršiti znanje njemačkog jezika. Zaista, prava internacionalna sredina…

Realiziramo prvi zadatak koji smo dobili: svaka je škola trebala donesti ručno rađene ukrase za bor. Zajednički kitimo Comenius bor. Naravno, drvce je ekološko – posađeno u teglu. Možda je mrvicu malešno za naše ukrase, ali krajnji rezultat je sjajem obasjana čudesna raskoš grana. Naši su ukrasi leptiri čije je tijelo obojano u hrvatsku šahovnicu, Velšani uvijek u prvi plan stave svog crvenog zmaja koji je simbol Walesa, a ostali su se natjecali u svojoj kreativnosti bez nacionalnih obilježja. Slikamo se kraj drvca: s učenicima, zajedno, odvojeno   u milijun poza…

Zatim nas dijele u grupice i upoznaju sa školom. Škola se sastoji od nekoliko zgrada: Kuća Einstain i kuća Mileva- to je bila Einstainova žena, igrališta, dvorana, ogroman hol u kojem provode vrijeme jer je zimi prehladno da bi bili vani. Bazen u kojem svi uče plivati od najranijih dana, ali je i za građanstvo. Pozornica za scenske nastupe koje se ne bi posramilo ni neko naše lokalno kazalište. Učionice su uredne, učenika preko trideset, ali ne zamijećujemo baš neku natprirodnu tehnologiju. Kažu nam da na većini predmeta moraju nositi laptop koji ne mora biti zadnja moda niti prejak jer na njemu neće igrati igrice nego pisati testove. Naravno, sve se plaća: laptopi koje koriste- mogu donesti neki stariji model jer na njemu neće igrati igrice nego pisati testove, ormariće na hodnicima unajmljuju na godinu dana i plaćaju, marendu i ručak također. Učitelji kupuju udžbenike i stručnu literaturu. No, naravno imaju i puno bolju plaću. Iako na  Comenius putovanjima shvaćamo da su učitelji svagdje isti, ne mogu se pohvaliti najvišim plaćama u društvu, nisu baš previše cijenjeni- takvo je to moderno vrijeme. No, svi vole rad s djecom i daju najbolje od sebe bez obzira na nagradu.

Gimnazija Albert Einstain ima 1300 učenika i obuhvaća djecu od 7 do 18 godina – znači osnovna i srednja škola u jednom. Zbornica je u malom kreativnom neredu, imaju literaturu za učitelje po stolovima i na otvorenim policama. Mala kuhinjica s aparatom za kavu i perlicom suđa. Počašćeni smo zakuskom, ali nam šapuću da svatko mora svoj tanjur i šalicu isplahnuti i staviti u perilicu jer to neće nitko učiniti za njih.

Odlazimo na radionicu: dogovaramo se za nove aktivnosti. Moramo izabrati sastav jednog našeg učenika koji će predstaviti svog heroja – lik koji ga nadahnjuje , koji odiše pozitivnim stavom. Kao i u svemu i u ovome smo različiti:  Velšani izabiru psa Jacka koji je spasio djecu od utapljanja pa je dobio čak i svoju grobnicu, Turci su izabrali svog utemeljitelja Ataturka, Nijemci Malalu,  a mi Šegrta Hlapića – našeg stogodišnjaka koji svojim poštenjem, marljivošću i istinom dolazi do svojih ciljeva. Da su ga naši političari više čitali u djetinjstvu možda bi nam svima bilo bolje.

Zatim nas učiteljice iz Rumunjske: Gabriela i Klaudija podsjećaju što još moramo učiniti po programu kojeg smo svi usvojili na početku. Pozvani smo organizirati Natječaj za najbolju fotografiju Osmijeha. Učenici bi trebali ići među ljude i razvedriti nekog te tu fotografiju poslati, a mi ćemo objaviti najbolje na našoj web stranici i web stranici projekta: www.smileu.wikispaces.com.