Putovali smo točno 19 sati, ali smo usput stali u sokolarskom centru pokraj Gospića, Šibeniku, Primoštenu, Splitu, Makarskoj i na kraju došli na večeru u Ploče.

 

Prvog dana, dignuvši se u ranu zoru  krenuli smo u Dubrovnik. Kratko putovanje od hotela do toga predivnog, ali pretrpanog grada se isplatilo, jer prvo što smo vidjeli jest bio ogromni kruzer koji je prekrivao pola luke.

 

Ljubazna vodič-žena nas je dočekala sa svojim prenosnim starim diktafonom i mi smo bili spremni za obilazak.

Pogled s Pila je bio stvarno divan, stare zidine su se izdizale iz mora punog algama, ljudi su se na obližnjoj plaži pripremali za vožnju kajakom.

Nešto što mi je upalo u oko su dubrovački debeli golubi koji su bili na obližnjoj fontani, dok je vodič-žena pričala o povijesti Dubrovnika.

Ubrzo smo bili na Stradunu, prolazili kroz najstariju europsku ljekarnu, lizali sladolede, završili obilazak i krenuli u restaurant u kojemu su nas čekali bosanski ćevapi, hladna voda iz boce i sladoledni kup.

 

Drugog dana svi smo se pripremili fizički za put na Korčulu i krenuli trajektom na Pelješac (drugi najveći poluotok u Hrvata), dok je jutarnji zrak hladio naše obraze i ramena.

Što nas je dočekalo u Korčuli ili malom Dubrovniku? 30 minuta teturanja ulicama koje samo već vidjela, nepribližavanje štandovima kineske robe i onda, šećer na kraju ručak! Pohano meso i jako drage tete konobarice. Poslije ručka smo se odlučili otići okupati kada dođemo u Orebić. To je bila glavna plaža s puno trave i nije bilo duboko more, ali naravno nitko nije slušao moj prijedlog da krenemo malo dalje prema čistijim i lijepšim plažama, jer ipak sam i ja provela tamo jedno ljeto.

Naravno, naše kupanje nije završilo sretno: Stipana je opekla alga i morali smo čekati tridesetak minuta da krenemo, ali... žrtve su potrebne. Kada smo došli do busa shvatili smo da smo zaboravili Stipanov ruksak i Karla je dobrovoljno krenula trčeći po njega.

 

Trećeg dana smo krenuli na Mljet. Svi smo bili već jako umorni, već dvije noći se nismo pošteno naspavali i sada smo još trebali putovati u komadu negdje 20 sati (ili manje). Mljet je stvarno predivan nacionalan park, sa svojim azurnim jezerima, skupim bocama vode i dragim ljudima (ponegdje se našla i koja mačka). Na otoku Marije nas je dočekao ručak, ili kako ga je razrednica Dragičević nazvala domaće jelo, kojeg smo brzo završili i započeli još jedno pečenje na suncu koje je trajalo 20 minuta dok dođemo do našeg broda i krenemo u Ston.

 

Vrijeme u busu koje smo proveli je bilo čak i najbolje, sa klimom i strašnim pričama, kratkim stajanjima u Neumu i na odmorištima.

 

Uglavnom, proveli smo najbolje utrošenih tisuću i nešto kuna, kao razred s učiteljem Misijom i našom dragom razrednicom Sonjom Dragičević, koja je sve ovo omogućila. Od srca vam hvala, ljudi.

 

Stella Baki