2018-06-12 08:49:20

"Bogatstvo različitosti"

"Bogatstvo različitosti" je međunarodni likovno – literarni natječaj koji organizira Osnovna škola "Matija Gubec" iz Tavankuta u Vojvodini, Republika Srbija. Tavankut je mjesto na sjeveru Bačke, a administrativno pripada gradu Subotici. U Osnovnoj školi "Matija Gubec" izvodi se nastava na srpskom i na hrvatskom jeziku, a natječaj "Bogatstvo različitosti" ove je godine održan šesti put za redom. Cilj natječaja je okupiti što više radova učenika osnovnoškolskog uzrasta u kojima se promišlja o idejama bogatstva kulturne raznolikosti i tolarenacije te promiču najplemenitije ljudske vrijednosti: sloboda i bogatstvo različitosti kako i sam natječaj nosi ime.

Ove je godine na natječaj poslan rad Laure Festini, učenice 7.b razreda. Laura je svoj rad naslovila vrlo kratko – „Različit“, ali upravo ta jedna riječ krije vrlo zanimljivu i osjećajnu priču. Mentorica je učiteljica HJ Romina Raspor Mohorovičić. Ubrzo je stigla vijest koja nas je jako razveselila. Laurin rad je osvojio pohvalu!

Pod Opširnije pročitajte priču o dječaku koji je bio različit...

Različit

 

            Bio jedan maleni dječak po imenu Noa. Bio je tamnoput i nosio je aparatić koji je trebao izravnati njegove zube. Uz to, nizak i vrlo siromašan.

Kao i ostali, išao je u školu. Tamo, naravno, postoje različiti ljudi, različitih razuma i različitih mišljenja. Mnogi su bili grubi prema njemu. Nazivali su ga mnogim ružnim imenima, nekima čak nije bilo strano udariti ga. Doma je često dolazio s modricama. Zbog njegove vanjštine nitko nije ni pokušao popričati s njim i upoznati njegovu osobnost. Kada je došao doma, otišao bi u kupaonicu, uzeo maminu šminku i uspješno prekrio sve modrice.

Jedne je večeri sjeo za stol kako bi pojeo zadnji komad jučerašnjega kruha i malo salame koju je majka kupila novcem koji je jedva toga dana zaradila. Tada je i majka došla do njega, poljubila ga u obraz i primijetila šminku oko njegovog oka. Odmah je znala o čemu se radi, sjela do njega i rekla: „Noa, slušaj me. Mi jesmo siromašni i imamo koliko si možemo priuštiti, ali sigurno neću dopustiti da mojega sina, moju veliku ljubav, moj život netko tuče i zlostavlja, da od tebe čini osobu koja ti nisi.“ Noa je samo šutio pognute glave. Jedna mu se suza skotrljala niz obraz, a onda je potrčao u svoju sobu. Tamo se rasplakao, nije znao kako svu tugu, gnjev i bespomoćnost izbaciti iz sebe pa je vrištao u jastuk najjače i najsnažnije što je mogao. To je potrajalo nekoliko minuta koje su se njemu činile kao vječnost. U jednom je trenutku skinuo majicu jer mu je nešto na leđima zasmetalo. Mislio je da je to još samo jedna u nizu modrica. U suzama je češkao bolno mjesto, toliko jako da si je napravio ranu. Tada se dogodilo nešto neočekivano, neobično, nadnaravno... Osjetio je nešto pod prstima, povukao i pogledao na ispruženom dlanu. Bilo je to pero. Kako je i dalje bio obuzet ljutnjom i bijesom, nervozno je vadio pune šake perja i bacao ih oko sebe. Pera su i dalje rasla. Njegove su ruke bile krvave, a leđima mu se širila neizdrživa bol. Odlučio je samo nakratko leći na trbuh pa nastaviti s vađenjem perja, ali obuzele su ga misli o njegovu životu, a zatim i san...

Probudio se sljedeće jutro. Potpuno je zaboravio na sve što se dogodilo večer prije. Otišao je u kupaonicu, pogledao se u ogledalo i vidio nešto bijelo iza sebe. Okrenuo se, ali nije bilo ničega. Ponovno je pogledao u ogledalo malo bolje. Shvatio je da su na njegovim leđima bijela, paperjasta, nježna, lepršava i božanstvena anđeoska krila.

Noa je mislio da sanja ili da je potpuno poludio. Izgubio je gotovo sat vremena birajući majice i namještajući ih tako da sakrije krila. Taj je dan u školi bio uobičajen, a krila nitko nije primijetio. Vratio se iz škole i otišao na krov svoje zgrade, skinuo majicu i promatrao svoja krila satima. To je ponavljao svaki dan u isto vrijeme. Skrivanje krila od ostalih, promatranje krila do dugo u noć, situacija u školi koja se nije mijenjala – postali su prenaporni za Nou. Krila su mu počela smetati, a nije ih znao kako ukloniti. Jedne je večeri poželio odletjeti, daleko od stvarnosti koja mu je postala nepodnošljiva. Izašao je na krov zgrade i to izrekao vrlo glasno, najglasnije što je mogao: „Molim te, Bože, daj mi da letim!“ Došao je do ruba, raširio krila i poletio! Krila su ga odvela u neki drugi svijet. Tamo su svi imali krila i tamo je bilo uobičajeno biti različit.

 

 

 

 


Osnovna škola Podmurvice Rijeka